Kao mala curica zamišljala sam svoj idealan život. 

Živjela bih uz more. Imala bih malu spavaću sobu, i u njoj pisaću mašinu.

I da, maštala sam da će me poneko, nekad upitati: Pišeš li? Kad će nova knjiga?

Da, maštala sam da će jednog dana ono što budem pisala čitati tisuće ljudi. Da će me poneko prepoznati u trgovini dok budem kupovala.

Maštala sam da će odgovor na pitanje 'A što vi radite u životu' uvijek biti 'Pišem'.

Zbog svoje ljubavi prema pisanju u životu sam izgubila puno toga. Prekidale su se ljubavne veze, prijateljstva, trpile su se uvrede, klevete, izrugivanja i podsmijeh.

Ali, valjda sam rođena toliko blesava da ne prihvaćam da je život sigurna plaća i radno vrijeme od 7 do 3, sa kolegama i šefovima koje mrzite.

Rođena sam toliko blesava da nikad neću prihvatiti da moram ono što su mi rekli da ja moram. Da trebam ono što je uvriježeno da trebam.

Sa 20 sam shvatila da imam još samo pedesetak godina pred sobom  i da mojih kratkih 70 godina ne smije proći u putu da slijepo sijedim pravila koja su mi nametnuta.

Mojih 70 godina je samo moje. Nikada mi se nitko neće umiješati u njih više nego treba. To sam odlučila. To će biti tako. 

Mojih 70-tak želim provesti ljubeći. Šireći ljubav. Šireći lijepo. Šireći pozitivno i onda kada pišem u mraku.

Ucitavanje...